O zajednici italofonih govornika, smještenoj u rubnim dijelovima zapadne Slavonije, stotinjak kilometara od Zagreba i koju proučavam već nekoliko godina, govorila sam u više navrata .
Postojanje ove jezične zajednice poznato je vrlo ograničenom broju ljudi, a tvrdnja vrijedi i za bolje poznavatelje jezičnih prilika u Hrvatskoj te poglavito za talijansku akademsku zajednicu i njezine stručnjake (jezikoslovce, povjesničare, sociologe i sl.) koji proučavaju raseljenost italofonih govornika u svijetu.
Cilj je ovoga izlaganja upozoriti na nekoliko elemenata.
Ponajprije, to su teškoće vezane za (ne)mogućnost preciznoga određivanja i klasifikacije predmeta proučavanja, odnosno talijanskoga idioma koji je na označeni prostor bio donesen u zadnjoj četvrtini devetnaestoga stoljeća. Uz navedeno je pitanje vezan i opis same jezične (i etničke) zajednice: riječ je o visoko ugroženoj zajednici čiji se odnos prema većinskoj jezičnoj zajednici tijekom vremena znatno promijenio.
Nadalje, na temelju podataka prikupljenih primjenom više metoda, a prednjače intervjui i primjena različitih tipova upitnika, mogu se opisati pojedini sociolingvistički aspekti ove jezične zajednice. Stoga će u ovoj prilici biti govora o tipovima govornika koji je tvore te o razlozima postojanja više skupina. Osvrnut ćemo se i na stav ovih govornika o vlastitoj jezičnoj i etničkoj zajednici te na posljedice koje on ima na njihov opstanak.
dr.sc. Vesna Deželjin
Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu