Dr. sc. Mirjana Crnić Novosel iz Podružnice Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Rijeci 17. ožujka s početkom u 14 sati u predavaonici 405 Filozofskog fakulteta u Rijeci održalo se predavanje pod naslovom Gorskokotarski jezični fenomen.
Više o predavanju riječima izlagačice:
Na lingvističkoj karti Hrvatske posebno mjesto zauzima područje Gorskoga kotara, relativno usko područje Republike Hrvatske na kojem su zastupljena sva tri hrvatska narječja. Prema brojnosti govora, to je ipak ponajviše kajkavski kraj, što potvrđuje omjer stanovnika, neprekidno nestabilan i promjenjiv: kajkavci pokrivaju 70-ak posto gorskokotarskoga područja, štokavci 20-ak posto, a čakavci samo 10-ak posto. Raznovrsnost je govora na području Gorskoga kotara posljedica mnogih povijesnih i gospodarskih prilika te zbivanja od 15. do 18. st. zbog kojih se dijalektna slika toga malog prostora mijenjala, najviše nauštrb čakavskih govora. U literaturi se krajem 90-ih godina 20. st. (Lisac 1991: 381–386; 1997: 155–161) navodi da je gorskokotarsko dijalektno stanje u srednjem vijeku bilo prirodnije strukturirano i manje komplicirano od današnje izrazite dijalektne diferencijacije. Većinom je to bio kajkavski, a manjim dijelom čakavski kraj. Krajem 15. st., osobito u 20-im i 30-im godinama 16. st. jedan je dio stanovnika Gorskoga kotara pred otomanskom silom pobjegao na sjever, u Kranjsku. U relativno opustjeli Gorski kotar uselilo se novo stanovništvo, južni prebjezi pred Osmanlijama. To je stanovništvo zadržalo svoj autohtoni štokavski govor ako se naselilo u izoliraniji kraj, a oni koji su se po svome dolasku pomiješali s autohtonim stanovništvom uglavnom su se asimilirali i preuzeli značajke domicilnoga govora. Treći su u nekim krajevima Gorskoga kotara bili ili malobrojni, ili su se naknadno opet selili pa nisu ostavili dublji trag u govoru stanovnika tih krajeva.
Posljedice su tih seobenih kretanja vidljive u gorskokotarskoj lingvističkoj slici kako nekad tako i danas. Dok neki govori vrlo dobro čuvaju svoje značajke, drugi su pod utjecajem susjednih idioma više ili manje izmijenjeni, poštokavljeni ili pokajkavljeni. Gorani danas govore peterima dijalektima svih triju hrvatskih narječja: kajkavskim goranskim dijalektom, srednjočakavskim ikavsko-ekavskim dijalektom, sjevernočakavskim ekavskim dijalektom, novoštokavskim ikavskim i istočnohercegovačko-krajiškim dijalektom. Do gubitka je nekadašnjih organskih idioma dolazilo i među kajkavcima, i među čakavcima, s time da su se manjine najčešće jezično utapale u većinskim govorima, tj. neprestižni u prestižnim govorima. Za promijenjenu demografsku sliku Gorskoga kotara zaslužno je i područje koje su naselili pridošli stanovnici. Mahom je riječ o visinskome predjelu pa nije neobično što su kretanja golemih razmjera učinila mnoge dijalekte nekompaktnima, međusobno nepovezanima – kakvi su i danas. Još je 1981. u literaturi zabilježeno da ti govori imaju tendenciju gubljenja autohtonosti. Upravo je zbog toga tronarječna slika Gorskoga kotara vrijedna konkretnih dijalektoloških istraživanja. Stoga će se u ovome predavanju nastojati predstaviti u čitavoj svojoj kompleksnosti.